Ovdje hocu da se stvarno uzivite, inace nece funkcionisati…ja mislim…jer imam neki dojam, koji je vjerovatno samo moja sitnicaviost i pretjeranost u analiziranju, al bumo vid´li, ne?
Zamisli se na mjestu gdje oduvijek zelis da odes…ili drago mjesto gdje si bila. Opisi mi sliku: vidis li MJESTO ili vidis SEBE na tom mjestu? Kakav je kadar?

Imam osjecaj da nas je navika da se fotografisemo u svakoj prilici izvukla iz nas samih…Da smo izasli iz sebe, sto bi rek´o Josip Pejakovic. Da nam je kamera ukrala dusu 🙂
Jer ja u takvim mislima vidim sebe na mjestu, kao da stojim iza ili ispred sebe i gledam u sebe na tom mjestu.
A to nema nikakvog smisla, jer mi sebe dozivljavamo iznutra, mi gledamo kroz svoje oci a ne kroz oci kamere.

Mala digresija, bas me zanima kako su zivjeli nasi preci koji nisu imali ni ogledala?? 🙂 Kad o svom izgledu imas samo pribliznu predstavu, nisu se sikirali oko bubuljica i neciste koze, ili sto im je nos malo kriv 🙂

Tehnologija nes ipak mijenja.

Negdje sam procitala kako je neka mala pokusavala da poveca ribice u akvarijumu 🙂