Put oko svijeta- realno ili virtualno,
rad na projektu u po noci,
avokado za dorucak,
losos iz sjevernih mora za rucak,
pisanje diplomskog za stolom u basti,
placanje racuna internetom,
shopping prije zore,
skokovi s ruba svemira,
ponori na dno okeana,
OMG, u fantasticnom vremenu zivimo!
Toliko slobode,
granice su nestale!
Pozeli,
jer sve je moguce.
Umjesto pamcenja cinjenica, guglanje,
umjesto posjete, skajpanje,
umjesto muskog spola, zenski
ili oba,
umjesto veze, kontakt,
umjeste mene- avatar.
Dok struje ne nestane…
Struje nema,
letova nema,
interneta nema,
strpljenje smo zaboravili,
skromnost smo isfurali,
znanje nam se ugasilo.
Doslovno.
Sjedimo u mraku ali vidimo
da bolje je biti slobodan- ograniceno
nego bezgranicno – ovisan.
paradoks je da je čovjek u toj želji za nekakvom slobodom, zapravo sebe zatvorio, ograničio, učinio ovisnim, učinio robom..naravno kao i svaki ovisnik uživa u tome i ne vidi okove kojima se okovao, ili…možda se samo pravi da ne vidi, možda nema snage da se otrgne tom ropstvu …nako fromovski kontam
Pa ja, to je i poenta. Ovdje na obicnom primjeru struje. Samo ta struja nam omogucava sav moderni zivot, i imamo osjecaj da je sve moguce i da smo slobodni, gospodari svoje sudbine tobe jarabbi, upravljamo svojim vremenom, novcem talentima kako hocemo, uljuljkani u privid bezgranicnih mogucnosti. A kad bi samo struje nestalo, shvatili bi koliko smo samo ovisni. A eto struja je samo jedan jedini primjer, tih alatki je bezbroj. I sto kazes kao i svaki ovisnik, kome recimo droga daje privid bijega i slobode, ne zelimo priznati svoju beskonacnu ovisnost.