Djeci trebaju granice u kojima se slobodno mogu kretati.
Mamino NE im je orijentir.
Bez njih se osjecaju kao putnici na brodu na pustoj pucini gdje se granice ne vide.
Sve je dozvoljeno, ali zastrasujuce jer kopno se ne vidi.
Djeca bez granica su isfrustrirana, vrlo cesto agresivna-prema okolini i sebi.
Tako nas uci savremena pedagogija. I smatram to ispravnim.

Ali onda dijete odraste, i dodju drugi “pedagozi” koji kazu: granice ne postoje.
Cini sto zelis.
Just do it!
The sky is the limit.
WTH, ko jos zeli da ne vidi kopno i da mu nebo na horizontu bude granica?

Sinoc je bila prohladna noc.
Dok sam pokrivala svoju usnulu djecu, ususkivajuci ih u udobne krevetice i tople pokrivace, kao da sam prvi put do tad shvatila da suprotnost “bitnom” nije “nebitno” nego “suvisno”.
Da je suprotnost “vrijednosti”-“teret”.

Jer ono sto nam je u zivotu zaista bitno je ono sto nas uspravlja nakog skrsenosti pod brigama, sto nam daje prostor da udahnemo nakon sto nas je u grudima stezalo..

Imati krevet je bitno. Krevet u obliku dvorca je suvisan.
Znam, jer sam bila na obje strane.

Postoji granica koju kad predjemo svaka dodana vrijednost postaje teret koji na grbaci nosimo. Koji za sobom vukljamo kroz zivot, i stenjemo pod njegovom tezinom a i dalje nabacujemo nekako se nadajuci da ce time postati laksi?!?

Imas vec ormar pun prnja, ali nekako mislis da ce te jos jedna haljina usreciti.
Imas vec glupavi TV, ali osjecas da ti do istinske srece fali jos samo 3 incha.
i HD, naravno.
Imas krov nad glavom, krevet i pokrivac- 3 sloja zastite na sebi, ali ti nisu dovoljni.
Tebi trebaju 3 jorgana. Ili jorganu treba natpis:JOOP.

Trik je sto vecina nas nije svjesna da se nalazi u tom optimalnom stanju,
stanju istinskog bogatstva: kad su potrebe zadovoljene, a visak nedostupan.

“Ko osvane zdrav, siguran i ko ima nafake koliko mu je dovoljno za taj dan, kao da je sakupio sav dunjaluk i sve njegove blagodati” Poslanik s.a.w.s.
“Eto uputstva”, kazem sama sebi.

Onda pocnem brojati sve blagodati koje su mi date,
koje su mi “treci jorgan” a nekome bi bile prvi sloj zastite.

Kako je insan nezasit. A nezahvalan. Ili je to dvoje isto?

“If you feel the need to give back to society, it means you already took TOO MUCH!”

Believe in your SELFIE je novi credo.
Mozda da odem dalje i kazem BE your selfie, isto ne bih pogrijesila.
Jer neke insane kad sretnem na cesti tacno mi dodje da vrisnem: ne izgledaju ni blizu kao svoj “selfie” ali se tako ponasaju.
Gleda te iz poluprofila s ljepse strane lica, izvrce usta i uglavnom suti i bulji u zamisljenu tacku u prostoru koja predstavlja prednju kameru.
A tek obrve!
Prije se to zvalo scenska sminka. I jedva si cekao da to ospahtlas s lica cim se svjetla ugase. Davno sam glumila u pozoristu pa se sjecam…
A danas je sminkanje postalo ekstremni sport. Covjece, Boze sacuvaj!
A sve zato sto ne razlikujemo vise virtuelni i realni svijet.
Ona ne razumije da one obrve samo na fotografiji tako izgledaju.
U stvarnosti su strasne.
Prestrasne.

Uzivo joj lice sa toliko sminke izgleda…prljavo.
Tacno osjecam potrebu da je dobro izribam.
Da je spasim ispod tog maltera.

Elem sta ono htjedoh reci o selfiju…
believe in it! Sto ce reci: kad dodje onaj momenat da ocima svojim ne vjerujes kako dobro izgledas na slici- eh u tom momentu: BELIEVE!
Nema veze sto to nisi ti nego tvoj filter, vjeruj da jesi!

Bilo bi super kad bi se umjesto “u mobitelu” vise ogledali u ljudima.
U licima nasih sugovornika, recimo.
I ono kad pozelis da vidis ljepotu i pozitivnu energiju u tom odrazu,
nasmijes se inasnu. Lijepo mu progovoris. A on ti uzvrati ko ogledalo.
A ti opet budes zadovoljan jer vidis da ti je “odraz” zadovoljavajuci 🙂