Podsjeti me jedan post na temu o kojoj sam htjela odavno pisati, o kojo je svako od nas razmisljao i mnogi dosli do slicnog zakljucka. Tema velike i male stvari u zivotu.
Kaze, zivot cine male stvari, pa onda nabroji: izlazak sunca, kafa sa voljenom osobom, posmatranje djeteta dok spava, setnja pored rijeke, uzivanje u pogledu sa planine…ili na planinu. I slicne “sitnice”.
A velike su stvari, kao, diploma, novac, slava, moc.
Sad se ja pitam, kol’ko ti to kostaju noge?
Koja je cijena tvog vida?? Za diplomu kojeg fakulteta bi dao tu sitnicu, cinjenicu da vidis?
Da li bi mijenjao svoj sluh za mjesto americkog predsjednika?
I osjetilo mirisa za ugled naucnika?
Hoces da ti umjesto kise padaju euri? Koliko dugo bi to podnio?
Misli!
Uzmi dijamante u zamjenu za osjecaj sitosti.
A? Prija li pomisao? Ili zulja kao glad?
I bode kao dijamantni vrh?
Jesi li ikad rekao hvala ti Allahu za gravitaciju?
Stvore stvoreni.

Kada Sunce sjaj izgubi, 
I kada zvijezde popadaju, 
I kada se planine pokrenu, 
i kada steone kamile* bez pastira ostanu, 
I kada se divlje životinje saberu, 
I kada se mora vatrom napune, 
I kada se duše sa tijelima spare, 
I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana 
zbog kakve krivice je umorena, 
I kada se listovi razdijele,* 
I kada se nebo ukloni, 
I kada se Džehennem raspali, 
I kada se Džennet približi – 
SVAKO CE SAZNATI ONO STO JE PRIPREMIO.
(KUR’an 81:1-14)

Ovdje hocu da se stvarno uzivite, inace nece funkcionisati…ja mislim…jer imam neki dojam, koji je vjerovatno samo moja sitnicaviost i pretjeranost u analiziranju, al bumo vid´li, ne?
Zamisli se na mjestu gdje oduvijek zelis da odes…ili drago mjesto gdje si bila. Opisi mi sliku: vidis li MJESTO ili vidis SEBE na tom mjestu? Kakav je kadar?

Imam osjecaj da nas je navika da se fotografisemo u svakoj prilici izvukla iz nas samih…Da smo izasli iz sebe, sto bi rek´o Josip Pejakovic. Da nam je kamera ukrala dusu 🙂
Jer ja u takvim mislima vidim sebe na mjestu, kao da stojim iza ili ispred sebe i gledam u sebe na tom mjestu.
A to nema nikakvog smisla, jer mi sebe dozivljavamo iznutra, mi gledamo kroz svoje oci a ne kroz oci kamere.

Mala digresija, bas me zanima kako su zivjeli nasi preci koji nisu imali ni ogledala?? 🙂 Kad o svom izgledu imas samo pribliznu predstavu, nisu se sikirali oko bubuljica i neciste koze, ili sto im je nos malo kriv 🙂

Tehnologija nes ipak mijenja.

Negdje sam procitala kako je neka mala pokusavala da poveca ribice u akvarijumu 🙂

I dalje me iritira simbolika krune i krunisanja a tesko to mogu drugima da prenesem i pojasnim…mislim ocito je do mene, kad me tako malo ljudi razumije?
HElem, u muslimanki i muslimana se ustalilo to da za stavljanje hidzaba kazu krunisanje, tj hidzab ko nekakva kruna ispade…Zasto? Jer muslimanka eto treba ponosno da ga nosi…k´o krunu.
A muslimanka je eto i kraljica u svojoj kuci. Heh.

Sad se ja pitam, zasto sebi dozvolimo da se opisujemo onako kako nas ni Allah uzviseni ni POslanika voljeni s.a.w.s nikad nisu opisali?
VEc sam pisala o tome, meni je moj hidzab ko radno odijelo a ne k´o kruna, i ni malo ga ne dozivljavam manje vrijednim zbog toga.
Odakle taj nagon da se zovemo kraljicama i kraljevima, jel mi se cini ili je to kompleks nize vrijednosti, pa nam nije dovoljno dobro ime kojim nas je nazvao poslanik s.a.w.s kad je rekao:
“Svi ste vi PASTIRI,a svaki pastir je odgovoran za svoje stado. Imam je pastir i on je odgovoran za svoje stado.Muskarac je pastir u svojoj porodici i on je odgovoran za nju. Zena je pastir u kuci svog muza i ona je odgovorna za to. Sluga je pastir kod svog gospodara i bice odgovoran za to. I svi ste vi pastitri i bicete pitani za svoja stada! » (Mutefekun alejh).

Zasto nam je draza kruna od pastirskog stapa, jadni mi?
Jel to osjecaj inferiornosti skriven u “umisljenoj velicini” (Hvala alki za onaj citat, volim ga!)?
Kompenzacija toga sto hidzab smatras nedostatkom, pa mu dajes ime kruna da popravis prosjek?
Da se bolje osjecas kad ti na ulici upute podozrive poglede?

Allah, Allah!

I reci: “TRUDITE SE! Allah će TRUD vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti. (Et-Tevba, 105)

A trude se RADNICI!

Pocnimo gledati na sebe kao na radnike, pastire, cistace- one koji donose napredak, cuvaju od raspada i vukova, i uklanjaju necistoce iz svijeta a ne da prisvajamo simboliku onih koji na tudjim grbacama landuju!

Ono kad sebi napravis kafu i sjednes na voxy, pa te ponese alkemija krajine 🙂 Kad porastem bicu ko vi!

Inace, kad ne citam blogove, onda mrzim skupe stvari.
Ljudi moji, kako mrzim to porobljavanje cijenom! Kad kupis nesto skupo ti samo gledas da ga ne uflekas, da se konac ne izvuce, da ne ogrebes da mu ne bude sta… ne znam je li to upravo strategija kojom ovi poznati dizajneri porobljavaju ljude??
Na majcu da stave cijenu polovnog auta?
MIslim da je to strategija.
jer lijep dizajn sigurno nije.
Neki dan prolazim kraj izloga Versacetovog 😛 i ne mogu da vjerujem sta su stavili u isti.
Kod nas na pijaci takvih stvari na kilu samo sto su dodzaba!

I kontam: pa covjece, ovo se jedino i prodaje zato sto je skupo, da ga dijele dzaba niko ovo smece htio ne bi.

Put oko svijeta- realno ili virtualno,
rad na projektu u po noci,
avokado za dorucak,
losos iz sjevernih mora za rucak,
pisanje diplomskog za stolom u basti,
placanje racuna internetom,
shopping prije zore,
skokovi s ruba svemira,
ponori na dno okeana,
OMG, u fantasticnom vremenu zivimo!

Toliko slobode,
granice su nestale!

Pozeli,
jer sve je moguce.

Umjesto pamcenja cinjenica, guglanje,
umjesto posjete, skajpanje,
umjesto muskog spola, zenski
ili oba,
umjesto veze, kontakt,
umjeste mene- avatar.

Dok struje ne nestane…

Struje nema,
letova nema,
interneta nema,
strpljenje smo zaboravili,
skromnost smo isfurali,
znanje nam se ugasilo.
Doslovno.

Sjedimo u mraku ali vidimo
da bolje je biti slobodan- ograniceno
nego bezgranicno – ovisan.