Zadnji umorni pogled ti klizi niz trepavice i tiho tones u san.
Kad te takvu vidim, sva ljubav, strah i nada se u meni razliju, krenu iz one jedne tacke u prsima i preplave ruke sto ti miluju kosu…
Linu iz ovog oka sto te gleda dok na usnama osjetim tvoj mehki, topli, mirisljivi obraz i zadnji smiraj nadju u majcinoj dovi “Ja Rabb…moja djeca…”
Kad odrastes, vidjeces da je svijet ono sto od njega napravis: tvoj prijatelj i pomagac ili prijetnja i nepovjerenje.
Svijet je nase ogledalo, i uvijek ces u njemu vidjeti odraz onoga sto cinis.
Kada naidjes na nepravdu i zlo, ti biraj pravdu i dobro.
Jer izbor je jedina supermoc koju imamo: nakon toga ili si superjunak ili superzlotvor.
I budi hrabra!

Pitam se da li ce tvoja generacija jednog dana gledati unazad i sa cudjenjem ustanoviti da su vasi roditelji odlagali smece tako sto su ga pakovali u drugo smece? U te plasticne kese koje ce i tada biti u tlu od kojeg budete ocekivali druge plodove sem platike.
I da su u plasticnim flasama kupovali vodu koja svuda, dzaba, tece?
Nadam se da cete vi biti pametniji. Svjesniji.
Da necete Boga kriviti za glad, nepravdu, ubistva i nezadovoljstvo koje smo svi svojim izborima proizveli, a zaboravljati ga kad budete uzivali u dobru za koje nicim niste zasluzni.
U kisi poslije suse, u suncu poslije kise, u pahuljama snijega kojeg cete, nadam se, imati.
U fotosintezom proizvedenoj hrani. U mirisu jagode.
Buducnost pripada vama i bice onakva kakvom je napravite.

Ljudi su vrlo nesiguran izvor sigurnosti zato se trudi da ne budes o njima ovisna.
Ni materijalno, ni duhovno. Ni privremeno!
Jer, sta ti moze dati onaj ko sam istinski ne posjeduje nista?
Onaj ko nema kontrolu ni nad svojim srcem, ni nad svojim dahom, najcesce ni nad svojim prohtjevima?
Istinski imas samo ono sto das, zato voli, postuj i budi zahvalna.

Djeci trebaju granice u kojima se slobodno mogu kretati.
Mamino NE im je orijentir.
Bez njih se osjecaju kao putnici na brodu na pustoj pucini gdje se granice ne vide.
Sve je dozvoljeno, ali zastrasujuce jer kopno se ne vidi.
Djeca bez granica su isfrustrirana, vrlo cesto agresivna-prema okolini i sebi.
Tako nas uci savremena pedagogija. I smatram to ispravnim.

Ali onda dijete odraste, i dodju drugi “pedagozi” koji kazu: granice ne postoje.
Cini sto zelis.
Just do it!
The sky is the limit.
WTH, ko jos zeli da ne vidi kopno i da mu nebo na horizontu bude granica?

Sinoc je bila prohladna noc.
Dok sam pokrivala svoju usnulu djecu, ususkivajuci ih u udobne krevetice i tople pokrivace, kao da sam prvi put do tad shvatila da suprotnost “bitnom” nije “nebitno” nego “suvisno”.
Da je suprotnost “vrijednosti”-“teret”.

Jer ono sto nam je u zivotu zaista bitno je ono sto nas uspravlja nakog skrsenosti pod brigama, sto nam daje prostor da udahnemo nakon sto nas je u grudima stezalo..

Imati krevet je bitno. Krevet u obliku dvorca je suvisan.
Znam, jer sam bila na obje strane.

Postoji granica koju kad predjemo svaka dodana vrijednost postaje teret koji na grbaci nosimo. Koji za sobom vukljamo kroz zivot, i stenjemo pod njegovom tezinom a i dalje nabacujemo nekako se nadajuci da ce time postati laksi?!?

Imas vec ormar pun prnja, ali nekako mislis da ce te jos jedna haljina usreciti.
Imas vec glupavi TV, ali osjecas da ti do istinske srece fali jos samo 3 incha.
i HD, naravno.
Imas krov nad glavom, krevet i pokrivac- 3 sloja zastite na sebi, ali ti nisu dovoljni.
Tebi trebaju 3 jorgana. Ili jorganu treba natpis:JOOP.

Trik je sto vecina nas nije svjesna da se nalazi u tom optimalnom stanju,
stanju istinskog bogatstva: kad su potrebe zadovoljene, a visak nedostupan.

“Ko osvane zdrav, siguran i ko ima nafake koliko mu je dovoljno za taj dan, kao da je sakupio sav dunjaluk i sve njegove blagodati” Poslanik s.a.w.s.
“Eto uputstva”, kazem sama sebi.

Onda pocnem brojati sve blagodati koje su mi date,
koje su mi “treci jorgan” a nekome bi bile prvi sloj zastite.

Kako je insan nezasit. A nezahvalan. Ili je to dvoje isto?

“If you feel the need to give back to society, it means you already took TOO MUCH!”

Believe in your SELFIE je novi credo.
Mozda da odem dalje i kazem BE your selfie, isto ne bih pogrijesila.
Jer neke insane kad sretnem na cesti tacno mi dodje da vrisnem: ne izgledaju ni blizu kao svoj “selfie” ali se tako ponasaju.
Gleda te iz poluprofila s ljepse strane lica, izvrce usta i uglavnom suti i bulji u zamisljenu tacku u prostoru koja predstavlja prednju kameru.
A tek obrve!
Prije se to zvalo scenska sminka. I jedva si cekao da to ospahtlas s lica cim se svjetla ugase. Davno sam glumila u pozoristu pa se sjecam…
A danas je sminkanje postalo ekstremni sport. Covjece, Boze sacuvaj!
A sve zato sto ne razlikujemo vise virtuelni i realni svijet.
Ona ne razumije da one obrve samo na fotografiji tako izgledaju.
U stvarnosti su strasne.
Prestrasne.

Uzivo joj lice sa toliko sminke izgleda…prljavo.
Tacno osjecam potrebu da je dobro izribam.
Da je spasim ispod tog maltera.

Elem sta ono htjedoh reci o selfiju…
believe in it! Sto ce reci: kad dodje onaj momenat da ocima svojim ne vjerujes kako dobro izgledas na slici- eh u tom momentu: BELIEVE!
Nema veze sto to nisi ti nego tvoj filter, vjeruj da jesi!

Bilo bi super kad bi se umjesto “u mobitelu” vise ogledali u ljudima.
U licima nasih sugovornika, recimo.
I ono kad pozelis da vidis ljepotu i pozitivnu energiju u tom odrazu,
nasmijes se inasnu. Lijepo mu progovoris. A on ti uzvrati ko ogledalo.
A ti opet budes zadovoljan jer vidis da ti je “odraz” zadovoljavajuci 🙂

Ev, slika i prilika ovog naseg vakta i zemana.
Izadjem na autoput i budem sama u “sporoj” desnoj traci
jer svi ostali preticu u lijevoj.
Jer svima se zuri. Svi su nestrpljivi i ceka ih jako bitan posao.
Vrijeme je novac, jel.
I moderno je biti brz.
Brzina is the new black: svako je nosi kad hoce da bude elegantan.
Sofisticiran.
Da ostavi utisak. Makar na bankini!

A mi sporiji, kojima se ne zuri,
koji znaju da ne mogu prestici samog sebe a da glavu ne razbiju
lagano plovimo desnom.
A stizemo prvi. 🙂

Pa onda slijedi urnek kako to treba izgledati da bi se izgledalo ovog ljeta.
U potpisu: neki faktor, ni slike ni imena. Siva eminencija. Stvar gajba.
I stvarno tako svi/sve izgledaju.

Ja kad stavim hidzab na glavu,
barem to radim zato sto vjerujem da
mi je to naredjenje od Vrhovnog Savrsenog Bica
Mudrog, Sveznajuceg, Stvoritelja.
Onog koji uvezuje atome i rasparcava galaksije.
Koji sve stvara, odrzava i rastvara.
Cijim uzrokom ista i sve postoji.

A ne zato sto pise u novinama 🙂

“Ustanovljeno je da kod kompleksnih reakcija kao sto su ljubav i zahvalnost , koji su povezani sa emocijom radosti, slijedi sinhronizacija frekvencije disanja i pulsa. Ova ravnoteza izmedju disanja i pulsa gubi se kod reakcija kao sto su ljutnja, strah ili “stres”, koje se usko povezane sa lucenjem hormona stresa.”
“Uspostavljanje ravnoteze izmedju disanja i pulsa doprinosi razgradjivanju napetosti, prevazilazenju straha i stresa.”

Eh eto…kazu naucnici.

“…a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju!” (Er-Ra’d, 28, kaze Uzviseni.

Jednostavna vjezba za sinhronizaciju samog sebe:
spominji All-ah All-ah All-ah! Ime u kojem je sadrzana najuzvisenija ljubav, zbog kojeg moras osjetiti beskrajnu zahvalnost i kao proizvod toga neizbjeznu radost.

“Slavi ime Gospodara svogSvevisnjeg”(Al-`Ala,1) i izbalansiraj se.